Pismo žrtve zlostavljaču (prema istinitom događaju)
Godinama si me tjerao na šutnju. Ako ne pesnicama onda odvratnim gađenjem koje sam osjećala dok si me udarao, obilježavao crnim, krvavim masnicama koje su me udaljavale od moje sopstvene duše, onoga što jesam. Ti! Ti si me u potpunosti uništio! Zbog tebe nikad neću spoznati osjećaje potpunosti, prirodnosti, čovječnosti. Zbog tebe ću uvijek biti manje vrijedna nego što jesam, potpuno bezlična. Ja sam ti bila ništa drugo do prazna, prljava limenka koju si svakodnevno šutao, gazio. Kao limenka nisam mogla da progovorim o tvojoj morbidnoj, po mene kobnoj ljubavi jer nikoga nje bilo briga. Nikoga nikad neće biti briga. Zašto bi nekoga zanimala obična žena ili djevojka koja je - eto igrom okrutne sudbine osuđena na takvu torturu, ništavno prokletstvo. Nekad se pitam postoje li slučajnosti koje kasnije nazovemo sudbinama jer su nam promijenile život? Ili postoje samo slučajnosti, te odvojeno od njih sudbine? Ne mogu se još uvijek odlučiti u što da vjerujem kad su te stvari u pitanju. Kako god, imam osjećaj da trenutno proživljavam najteže trenutke svoga života. Osjećam se mrtvom! Mogla sam podnositi tvoje udarce, hladnoću staroga ormara u kome sam se krila kako bih sakrila svoj plač, kako bi ti mislio da sam jaka. No, nisam bila jaka. Bar ne dovoljno da osjetim ohrabrujuću toplinu tvog zagrljaja koji mogu samo zamišljati. Nikada me nisi zagrlio, a trebao si. Nikada mi se nisi nasmiješio, a mogao si. Nikada, baš nikada mi nisi dao nadu da će ovo mučenje prestati, a krvlju si mi se zakleo. Morala sam sebe samu ohrabrivati lažima, lažima koje su me održavale živom. Pokušavam izbrisati sve uspomene na gorčinu lažnih životnih monologa, nastaviti dalje. Ali mi uspomene ne daju mira, ne puštaju me iz svojih kandža, prate me poput bijesnih noćnih himera i ne odlaze. Proganja me prizor tebe kako me odvodiš u onaj isti hladni, bijeli kut sobe a ja zatvaram oči da ti ne vidim lice jer ne vjerujem,ne mogu, jedostavno ne želim vjerovati. U tim sam trenutcima suosjećala sa vrećama za boksanje jer sam, ma koliko to apsurdno zvučalo postala jedna od njih, bezdušna vreća. Zatočena u mnogobrojnim dilemama prikradala sam se sopstvenim mislima polušaptom: „ Bože zar ludim? Ne! Ne moguće! Ne bi mi ti to nikad radio! Zašto ja? Čemu sve ovo? Kad će već jednom prestati? „ I tako su prolazili moji dani, baš svaki s istim scenarijem, odveć tmurnim i svakodnevnim. Provela sam osamnaest godina takvoga života s tobom, ako se to može nazvati životom. Sigurna sam da mi to ljudi sa istom životnom pričom ne bi dopustili. No od svega proživljenog, na koži urezanog, pa čak i od modrica, udaraca bilo je to što.. Što me nikad nisi volio,nisi znao, nisi pokušao ali TATA ja te uprkos svemu volim !
P.S Nikad neću prestati da sanjam o tebi. Prisilit ću se da te se ne sjećam po onome što si bio. I dalje ću da lažem samu sebe i tako potisnuti istinu. Hmm sebično zar ne ? Ne brini bićeš uvijek tu, tik uz mene, spreman da me podsjetiš na pravo lice života. Kao da imam izbora! Ubijedila sam sebe da si ti najbolji tata na svijetu, da me voliš i da bi se zbog mene odrekao svoje sreće, ipak to roditelji rade. I ne zaboravi da te tvoja mala princeza puno voli, voli, voli.. Lažem li se ja to još uvijek ili ne? Ako govorim istinu onda sam sigurno luda, a ako pak lažem još sam luđa !
Tvoja zauvijek mala djevojčica koja je više od pola svog života pokušavala da okonča svoj život, ubije se. Ali ne zbog tebe tata! Radim to zbog sebičnosti. Mislila sam da bih tako i ja mogla iskusiti čari sreće.
Buzimljani.ba
