Svakog dvadeset sedmog maja evo već devetnaest godina otočke ulice i domovi su pusti. Cijela Otoka ili svi oni koji imaju kuveta taj dan su na šehitlucima Soline u Jezerskom. Devetnaest je godina i sjećanja blijede pa nas sve češće pitaju šta je nama ovaj datum , zašto baš tog dana dolazimo u Jezerski. Skoro su me dva čestita mladića zamolila da napišem nešto o tome. Nisam ih mogao odbiti jer sam znao da su u vrijeme kad se desila agresija izneseni u naručjima majki iz otoke a u isto vrijeme očevi su im bili na Stražbenici. Inače već neko vrijeme imam namjeru zabilježiti sjećanja ali izgubio se bereket u vremenu.
27.maj - Dan agresije na Bosansku Otoku
Tog dana nisu pucali samo na grad, pucali su nam u minarete ali i u kuće u kojima su nekad kahvu pili, pucali su nam u dušu, u pjesmu, u sjajni mjesečev srp, u zjenicu oka su nam pucali, pucali su nam u levhe i mihrabe i ubijali snene i zaljubljenje, ubijali naivnu i lahkovjernu bošnjačku žudnju da se spoje sve obale svijeta. Ugasili su nam vid i svjetlost u bisernim očima i zamutili najbistrija jezera u našim očima. U noći 27.maja 1992.godine otočka čaršija bila je rodno mjesto tuge nad tugama, pjesme nad pjesmama, kletve nad kletvama...
Šta je to bilo, zašto obilježavamo baš ovaj datum?
Uzeli smo ovaj datum zato što je to trenutak kada su prestale sve iluzije da su komšije uvijek samo komšije a ne ponekad zvijeri u ljudskom liku i zato što su i posljednji skeptici vidjeli da dojučerašnji kum, prijatelj, radni ili školski kolega hoće da te istjera iz tvoje kuće, da je komšo prevrnuo bešiku tvog unuka strgao i spalio šamiju tvoje majke da ti je komšo ubio oca majku brata i djeda samo zato što nisu stigli ili nisu mogli pobjeći.
Ali obilježavamo ovaj datum i zato što smo tog dana odlučni stali da nedamo zlu dalje. Da sami skoro golim rukama zaustavimo nepravdu koju je vas dunjaluk gledao, prepoznavao, osuđivao ali nije zaustavljao.
Obilježavamo 27. maj zato što se krv naših Rame, Hadira, Jasmina, Sakiba i Nurije slivala niz Voloder kao da se i ona željela vratiti na Unu koju su voljeli koliko i sebe i kao da je i ona htjela poručiti:" Dušmanine nema dalje"! Obilježavamo ovaj dan jer sad znamo da nikada više krvnik ovuda neće hoditi. Obilježavamo 27. maj da bismo pamtili i da su tog dana na kućnom pragu ubijeni starci Salih i Marija Vilić Ferid i Zaim Bratiću, Kemo Alijanović i Ferid Podić.
Obilježavamo da pamtimo da su katili ovih čestitih i poštenih staraca mogli godinama biti unuci svojim žrtvama. Obilježavamo da jasno i nedvosmisleno kažemo da ovaj put pamtimo.
Sjećanja nam ne mogu ugasiti!
Mi koji smo preživjeli skupa 27. maj jako se dobro sjećamo. I posljednjeg doručka u starom motelu i posljednje smjene i dolaska jedinice iz Jezerskog i stotina granata koje noć uoči napada nisu dale sna otočkoj djeci.
29. maja dva dana nakon što su nas protjerali i popalili. Pet dženaza, pet tabuta, cijela Otoka u Jezerskom. Ispred šehidskih dženaza imam bez ahmedije kaže okupljenim: "Oprostite što sam u uniformi druge odjeće više nemam , nemam više ni ahmedije ni džamije imam samo vjeru u Boga, imam vas - džemaat, vas muhadžire što stojite tu i imam nadu i pouzdanje u Svevišnjeg.
Zavladala je teška olovna tišina i imam i džemaat su shvatili da su ostali dragom Bogu na amanet a od materijalnog nema više ništa. "Da znate da se nismo oduprli bila nam je namjenjena sudbina Foče i Bijeljine i drugih okupiranih gradova a danas 29. maja smo za dan bliže slobodi nego jučer. " riječi su koje je izgovorio Đemo. Gotovo nesvjesno nekom inercijom popravili smo beretke i poravnali oznake TO BiH na rukavima. Odjeknuo je prvi tekbir na Solinama zanijetili smo prvu šehidsku dženazu a ni slutili nismo koliko će ih još biti koliko ćemo puta ovdje doći. I za čudo prvim tekbirom nestalo je tuge. Javio se ponos, prkos i odlučnost.
"Noć poslije prvih dženaza sa komandantom Musom sam sišao u Volodersku džamiju po tijelo rahmetli Mustafe Čauševića koje je ostalo tu u sveopćem metežu koji je nastao u danu agresije. Bila mu je zakazana dženaza pod Plavnom iza podne namaza tog 27.maja. Bio mu je iskopan i mezar ali sudbina je bila drugačija. Sjećam se te noći po tome što sam negdje u Vrletnici jasno vidio učiti u malom Kur'anu a jedina svjetlost mi je bila je na stotine zapaljenih kuća koje su gorjele u gradu. Rekao sam, Bože daj kako je najbolje ali neka bude pravda! Neko je kasnije evidentirao da je tu noć izgorjelo preko četiri stotine domova. Te noći na stotine čestitih domaćina poznatih po ićramu i gostoprimstvu svojstvenom Bošnjacima postali su beskućnici.
Ujutro sam bio bar na trenutak sretan i to ne samo ja. Dok sam sa Enom i Halidom muku mučio gdje postaviti uređaje veze (neda niko pred kuću) otočki izviđači sa Zikom na čelu su donijeli ahmediju iz, u tom trenutku, okupiranog dijela grada. I poslali svom efendiji po Đemi. Bila je u prilično u lošem stanju ali kao da je htjela reći ipak se može preko Une.
Iako i sami bez igdje ičeg osjetio sam da im znači puno moje prisustvo. I taj osjećaj da sam s nekim ko me voli i kome nešto značim je odagnao strah. Tako i danas najbolje se osjećam u Otoci i sve što radim, radim više iz ljubavi nego profesionalno. A oni koji to nemogu shvatiti, šta me briga za njima.
Desetak dana nakon povlačenja na desnu obalu rijeke Une u šumarak gdje smo uspjeli smjestiti uređaje veze (kasnije sam saznao zašto nas niko nije tjerao sa tog mjesta, bilo je to neko staro groblje) dođe Zika Komić u šator kod mene da se ispričamo. Primjetio sam da očiju ne skida sa mojih poderanih "kundura". "Hajde probaj šta su prave čizme , obuj moje"-reče mi, i natjera me da ih obujem. On obu moje i sav sretan uskliknu "Gledaj kako ti samo stoje, k'o salivene". Nije bilo više šanse da vratim svoje kundure "Tebi će više trebati " , reče mi i pozdravivši se brzo ode. Nisam shvatio ove njegove riječi odmah. Sutradan sam rahmetli Ziki klanjao dženazu u njegovim čizmama a on je u zemlju spušten sa mojim kundurama na nogama.I išlo se gotovo svakog dana preko Une, gotovo bez straha. A onda veliki stroj i smotra 511. slavne. I obećanje rahmetli komandantu da ćemo preko Une. Zauvijek ovaj put.
S vremena na vrijeme dolazili smo na šehitluke posljednji put pratiti one kojim je Svevišnji Allah odredio da budu šehidi. Da dunjalukom i preko Une više ne hode. Mi u safovima nismo se mogli nagledati jedni drugih. Ginulo se svaki dan. Niko nije znao ko je sljedeći. Znalo mi se desiti da nakon desetak dana konstatujem da mi je čudno što nema nekog borca na liniji, na mjestu gdje smo se susretali a onda me podsjete da je poginuo prije nekog vremena.
Kako smo se samo voljeli i kako smo tugovali jedni za drugim. Kako smo bili skromni. Najvažnije je bilo da dijete i žena imaju koji naramak drva dok se ne vratimo sa smjene, vreću brašna i kilu soli i mi smo mirni, sretni i zadovoljni odlazili na liniju. Ako je još uz to imao dobre čizme i uniformu, koju cigaretu ko je na svijetu bio sretniji od pripadnika 511. slavne. Niko nikog nije pitao iz kojeg si džemata , iz koje si ulice, jesi li iz Krupe ili Otoke ili iz nekog drugog mjesta. Svi su pjevali "Bosanska Krupo prelijepa i mila, bosanska ćeš biti jer oduvjek si bosanska i bila", svi su pjevali "Otoka je moj rodni grad". Zato više ne idem na utakmice kad igraju klubovi s naše općine. Zato što psuje svoj svoga. A roditelji im zajedno ginuli i krv prolivali.
I tako, ovaj grad je skoro četiri godine zalivan krvlju onih koji su ga najviše voljeli, i ovdje je naš krvavi i ljudski nauk učen i ovaj grad je pržen, ranjavan, rušen i nanovo podizan, ali dušmanima uvijek trn u oku, kost u grlu, štit vjere, štit ljubavi, štit nade u bolje sutra evladima u svojoj vjeri i na svojoj zemlji.
Štitili ga, sačuvali ga šehidi i šehitluci, borci, znani i neznani junaci i gazije da bi bio i ostao to što jeste stamen i grad, bedem kojemu vatra, olovo i plamen nemogavše ništa i tako sve do danas, kroz dugo vrijeme je bolovao i odbolovao sve dušmanske strijele zla.
Una i dalje teče
Kažu da je Una najljepša upravo od Bosanske Krupe do bosanskootočkih polja. Govorilo se nekad da je privilegija živjeti u dolini Une u ljepotama od Boga danim. S ljudima kojima je ljudskost i karakter bila iznad materije i koji su to pokazali i u tom teškom zemanu.
Dušmani, oni koji nisu željeli tu ljepotu dijeliti s drugim, koji nisu željeli živjeti ni sa kim, učinili su Bosansku Krupu i Bosansku Otoku mjestom gdje je u aprilu i maju 1992. godine najnezahvalnije bilo doći, mjestom gdje je u tim predratnim danima bilo najluđe stići, ali ipak mjestom gdje je najjunačkije bilo doći, stati, ostati i opstati, braniti i odbraniti. Jer usud i sudbina ovog grada je da se ovdje ne živi samo da bi se živjelo, jer ovdje se ne živi samo da bi se umrlo, jer u ovom gradu i za ovaj grad se stoljećima umire da bi se u njemu slobodno živjelo i zato je sigurno da ko je ovaj grad branio, rodio se u njemu ili ne rodio ovaj grad mu je u srcu zauvijek ostao.
PAMTIĆEMO APRIL, MAJ, JUNI. PAMTIĆEMO TU MAJSKU NOĆ, PAMTIĆEMO TAJ 27. MAJ dan pun zelenila i bagrema zalivanog krvlju onih kojima je pripadao. Pamtićemo kao vječnu tugu i vječnu opomenu. U petak ćemo na šehitluke u Dijelove. Tamo idemo godinama na ovaj dan. Tamo se okupljamo. Okupljamo se i okupljaćemo se tim povodom da kažemo da ćemo zauvijek pamtiti i 27. maj 1992. godine ali i da kažemo djeci našoj , mi koji smo bili sudionici tih teških trenutaka šta se stvarno desilo. Jer ako mi budemo ćutali neko drugi će pričati svoju istinu.
Bože, molim te da nam se nikada više ovo zlo ne ponovi, i da nas više nikada dušmani ne zateknu uljuljkane u bešici zaborava. Čekali smo dugo. Bošnjaci stoljećima čekaju i nadaju se kako će konačno proraditi savjest kod njihovih komšija. Eto , došlo je vrijeme da shvatimo kako smo dugo čekali, sada kada smo prvi put zastali znajući da je vrijeme da pogledamo u oči, vrijeme je da priznamo kako smo sastanak riječi i djela njihovih uzalud čekali. Vrijeme je za istinu.
Vrijeme strpljenja i konačnog osvještenja
Vrijeme je da se prestanemo nadati kako će se oni promijeniti i da se zabavimo sami sobom, i da se počnemo brinuti kako je nama samima da se upitamo kako je našim roditeljima, suprugama i djeci koji su ostali bez najbližih.
Kako je majkama i očevima koji nikad unučadi od djece dočekati neće, koji nikad više radost svoje djece neće osjetiti i koji dunjalučke dane žive željno iščekujući susret sa svojim najdražima na budućem svijetu?
Kako je majci koja se nikad sinovoj ili kćerkinoj svadbi neće radovati?
Bože moj, kako je ocu i majci koji od svoje djece samo jedan nišan imaju?
A, mi ?
Mi često sjedimo i plačemo na prošlost koju smo izgubili, plačemo jer smo 19 godina stariji, jer smo deblji, jer nemamo novaca da kupimo najskuplje auto. Mogli bi se zbog tog bar malo zacrveniti. I sramiti se prvo samih sebe pa onda sviju ostalih.
Prije svega onih čiji je ovodunjalučki život, ukinut da bi smo ja i ti mogli slobodno hoditi zemljom Bosnom.
U tom našem općem i svekolikom nezadovoljstvu zaboravljamo da smo mi preživjeli rat i iskopali se iz njega - oni nisu, njih je u mezar pokopao.
Mi smo uglavnom siti i imamo bar malo sredstava za život - a oni kojima ćemo sutra u zijaret i kojima ćemo tevhid učiti , oni ih nisu imali nikako onda kad su bili u najljepšim godinama i najljepšoj mladosti. Zaboravljamo dok plačemo nad vlastitom stvarnošću da su mnogi od njih gladni, bukvalno gladni, otišli s ovog svijeta. Recimo to našoj djeci pa će biti manje bačenog kruha.
Dok god ima života u nama, nemojmo nikad prestati sjećati se svoje domovine i njene krvi koja je prolivena. Ne samo za ovaj rat, nego sve ratove koji su nas zaticali vjekovima uglavnom nespremne.
Nisu ovo riječi osude niti riječi mržnje, ali teško je preboljeti ono zbog čega srce boli. Nekad neki konstatuju i pitaju: "Moraju li se imena njihova zauvijek i baš uvijek spominjati?", pitaju nekad: "Mora li im se tevhid uvijek učiti?".
Mora, jer kada se penješ stepenicama, uvijek pozdravljaj one koje usput srećeš jer su iznad tebe, jer ćeš ih ponovo vidjeti kada budeš silazio.Ne tako davno u jednom vremenu prije imena tad aktuelnih heroja njihovi životopisi bili su obavezujući u školskim programima. Niko nije smio protesvovati zbog toga. U Poslanikovoj džamiji i danas 1400 godina nakon bitke na Bedru u 17. noći ramazana čitaju se imena šehida Bedra. "Naša Bosna Bedr naš je" tako bar pjevamo, pa zar ne zaslužuju oni koji su živote dali da im se u godini jednom imena pred majkama, djecom, suprugama njihovim kažu. Ali malim dušama velikih je petnaest minuta. Oni koji nisu ostali bez duše ovo razumiju. Zato dragi roditelji supruge i djeco šehidska ne pognite glave ni pred kim, nemate pravo jer to vam je amanet vaših sinova, očeva i supruga i ne zatvarajte oči ma koliko suze tekle. Nemojte ih ni brisati neka ih vide i oni koji to neće jer vaša će suza i najteži kamen rastopiti.
Možda je razmišljanje o smislu vlastitog bivstvovanja na dunjaluku ključno za ahiretsku sreću. Dragi roditelji bosanskih šehida vi živite za susret s vašim sinovima na drugom svijetu. Svi ostali treba da mislimo i radimo na ovome svijetu, u ovoj našoj Bosni, kako se ne bi zastidjeli onoga dana kada se s njima sretnemo. Bojati se je da će se mnogi morati stidjeti onih koji su dali svoje živote za slobodu. Poruka i amanet koji su nam ostavili šehidi, ne samo ovdje u Otoci, u Krupi nego širom naše Bosne i Hercegovine, jeste da budemo dostojni njihove žrtve i onoga što su oni bili.
Nadam se da nećete propustiti priliku i u petak prisustvovati tevhidu u Dijelovima na šehidskom mezarju. Niko nikom poziv ne treba uručiti, svaka dobra , plemenita duša se osjeća pozvanom doći i nazvati selam na kapiji šehidskog mezarja - jednom od izvora bosanske istine.
(bosotoka.net)
VIDEO: Ezan na prvoj borbenoj liniji u Bosanskoj Otoci (31.12.1992.god)
